SvijetVijesti

DIJELOVI BOLTONOVE KNJIGE O TRUMPU: Boltonovi komentari u Izraelu iznervirali Erdogana; Amerikanci ne žele Turke južno od granice sa Sirijom

Bivši Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton napisao je knjigu “U prostoriji u kojoj se to dogodilo” (“The Room Where It Happened”), koja je već mjesecima predmet pravnog spora sa zvaničnicima Bijele kuće. Trumpova administracija pokušala je na sudu oduzeti Boltonu zaradu od knjige i zaustaviti njeno objavljivanje, tvrdeći u optužbi da je prekršio ugovor o povjerljivosti informacija te da je na taj način riskirao nacionalnu sigurnost, ali je sud odbio ovu apelaciju pa je cijela knjiga objavljena 23. juna.

Bolton u knjizi daje portret predsjednika koji ne zna temeljne činjenice o svijetu, koji je podložan javnom laskanju autoritarnih vođa koje su manipulirale njime i koji su skloni lažnim izjavama. Trump je, između ostaloga, opisan kao nepristojan čovjek, sklon erupcijama bijesa i donošenju odluka koje, onda, njegovi pomoćnici pokušavaju ispraviti ili preokrenuti.

Iziritirani Erdogan želi otkazati sastanak s Boltonom

Vođa republikanske većine u senatu Mitch McConnel pozvao me 4. januara dok sam odlazio u Izrael (na putu prema Turskoj), da kaže kako postoji „visok nivo rizika“ u Senatu povodom posljednjih događaja. Rekao sam mu da je ključni cilj mog putovanja da razumijem šta ćemo tačno raditi u Siriji. Zaista, na sastanaku sa medijima rekao sam: „Očekujemo da oni koji su se borili sa nama u Siriji (u opoziciji, djelimično s Kurdima, ali uglavnom svi koji su se borili s nama) ne budu ugroženi našim povlačenjem. To je cilj koji je predsjednik vrlo jasno stavio do znanja tokom razgovora s Erdoganom. To je, zapravo, ono što je predsjednik rekao i bilo je tačno kada sam to prenio u Izraelu. Kasnije tokom dana, reporter me upitao za komentar o izjavi predsjednika Trumpa, koji je, dok se ukrcavao za Camp David (odmaralište predsjednika SAD), rekao: „Johne Boltone, upravo je tamo, kao što znate. On radi sjajan posao, i Mike Pompeo radi sjajan posao. Oni su vrlo jaki i mnogo rade…. Dolazimo do nekih sjajnih rezultata.“ Također je tačno, naravno, da je Trump promijenio svoje mišljenje koje su Turci odbacili nakon čitanja ovog i drugih komentara koje sam izrekao u Izraelu tokom susreta sa premijerom Natanyahuom. Ali, tu smo bili na početku putovanja.

Trump me nazvao oko 11.45 sati 6. januara govoreći: „Budni ste, je l’ tako?“, što sigurno nisam bio. Neko mu je rekao da Turci nisu bili sretni sa mojim primjedbama na pres-konferenciji. Naravno, nisam ništa rekao što Trump nije rekao Erdoganu. Ipak, Trump je rekao više puta tokom brifing poziva: „Moja baza želi napustiti Siriju“, što je značilo da bi posjeta Turskoj mogla biti zabavna. Zaista, naredni dan, dok smo letjeli iz Jerusalema, ambasada u Ankari je čula da je Erdogan bio veoma iziritiran da bi mogao otkazati sastanak dogovoren sa mnom. U diplomatskim krugovima ovo se smatralo neznatnim, ali ja sam to vidio kao dokaz da je naša sirijska politika bila tačno oblježena, iz američke perspektive, ako ne iz turske.

loading...

Nekonzistentnost u Trumpovom razmišljanju

Nakon što sam stigao u Ankaru u 16.35 sati po lokalnom vremenu, Pompeo me nazvao i rekao da je Trump bio nezadovoljan pričom “New York Timesa”, ispunjenom greškama više nego uobičajeno, prepričavajući kontradikcije naše politike u Siriji, citirajući izjave zvaničnika iz administracije. Naravno, mnoge kontradikcije došle su od Trumpa samog i Pompeo se složio da je dao nekoliko izjava u kojima je slijedio moje (kao izjava da mi nećemo dozvoliti tursko ubijanje Kurda, što nije dobilo široku medijsku pažnju, a koja je sigurno iritirala Turke). Složili smo se da se naša ambasada ne bi trebala izjašnjavati o sastanku s Erdoganom i da bismo mi dostigli trenutak za koji smo znali da je neizbježan, gdje je Trumpova želja da napusti Siriju došla u sukob s izjavom o zaštiti Kurda. To je bilo nešto što Erdogan neće tolerirati. Trump me nazvao sat kasnije. Nije mu se svidjelo izvještavanje o unutrašnjim neslaganjima u administraciji, ali je uglavnom bio zabrinut da li Sekretarijat odbrane još radi mnogo na „dvosedmičnom planu“ da se porazi ISIL. Urgirao sam da pozove Shanahana da se uvjeri i rekao sam da ću uskoro vidjeti nakratko Dunforda u Ankari i da ću nastaviti put s njim.

Ironično, naredni dan, “Washington Post” nesretno je izvijestio da smo Trump i ja bili na istoj strani po pitanju Sirije – nesretno, jer se vijest “Washington Posta” konfrontirala s viješću koju su objavili jučer. Svi ovi zbunjujući medijski izvještaji otkrivaju nekonzistentnost u Trumpovom samom razmišljanju i izvještavanju baziranom na drugoj ili trećoj ruci, pogoršanom pod predsjednikom koji je proveo nesrazmjeran dio svog vremena gledajući kako se njegova administracija tretira u medijima. Teško je voditi kompleksnu politiku u problematičnom dijelu svijeta kada je politika predmet trenutnih izmjena baziranih na šefovoj percepciji koliko netačne i često zastarjele informacije su prenesene od autora koji nemaju najbolje interese administraicje u svom srcu na prvom mjestu. To je bilo poput pravljenja i provođenja politike unutar pinball mašine, a ne Zapadnog krila Bijele kuće.

Amerikanci ne prihvataju tursko prisustvo na sirijskoj teritoriji
U međuvremenu, suprotno načelnim izjavama, Jum Jeffrey širio je mapu u boji koja pokazuje koje dijelove sjeveroistočne Sirije je predložio da Turska preuzme, a koje bi Kurdi mogli zadržati. Dunfordu se nije svidjelo to što su mape pokazivale. Pitao sam ne bi li naš cilj trebao biti da Turci ostanu u potpunosti na njihovoj strani granice sa Sirijom istočno od rijeke Eufrat i Dunford je rekao da je to zasigurno njegov stav. Rekao sam da želim sjeveroistok Sirije da izgleda kao sada, ali bez prisustva američkih trupa. Znao sam da bi to mogla biti nemoguća misija, ali sam mislio da bi to trebao biti cilj koji mi tražimo, čak i ako ga ne možemo dostići. Dunford se složio. U ovom trenutku, Jeffrey je došao i prošli smo kroz skicu principijelne izjave koju smo mogli predati Turcima. Dodao sam novu rečenicu da razjasnim kako nismo željeli vidjeti maltretiranje Kurda i potrudili se da pokažemo kako ne prihvatamo tursko prisustvo, vojsku ili nešto drugo na sjeveroistoku Sirije. Dunford i Jeffrey su se složili s nacrtom, koji je, zajedno sa mapom, u svijetlu zbivanja nakon što sam napustio Bijelu kuću, sada pitanje historijskog interesa.

Erdoganov „napad“ na pozicije SAD-a i nebriga za ISIL

Nimalo iznenađujuće, Erdogan nam je saopštio da otkazuje sastanak sa mnom, jer je morao držati govor u parlamentu. Kako smo kasnije saznali, Erdoganov govor bio je unaprijed isplanirani napad na ono što sam ja predstavio kao poziciju SAD-a. Erdogan se nije pomjerio ni pedlja od svog insistiranja da Turska ima slobodne ruke u sjeveroistočnoj Siriji, što mi nismo mogli dopustiti ako smo htjeli spriječiti odmazdu prema Kurdima. Erdogan je, u suštini, držao predizborni govor (neposredno prije lokalnih i regionalnih izbora u cijeloj Turskoj, na kojima će Erdoganove pristaše ubrzo proći loše), govorivši „ne koncesijama“ i da „nije moguće… stvarati kompromise“ po tom pitanju. U povratku natrag, razgovarao sam sa Pompeom da ga izvijestim o sastancima s Turcima. Složili smo se u tome da su Kurdi „nepomirljivi“ s Turskom i da moraju biti „veoma oprezni“. Pompeo je rekao da je turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu pokušao doprijeti do njega i da mu je planirao reći: „Imate izbor. Možete imati nas na svojoj granici ili Ruse i Irance (koji bi sasvim sigurno prešli u sjeveroistočnu Siriju kada se mi povučemo). Vaš izbor.“ Rekao sam da mi to zvuči ispravno.

Zatim sam nazvao Trumpa da ga izvijestim. On je smatrao da su Turci mjesecima prije bili spremni da prijeđu u Siriju, zbog čega je prvenstveno želio da izađe prije nego Turska napadne Kurde s našim ljudima koji su još na mjestu. Nastavio je: „Erdogana nije briga za ISIL“, što je bila istina, i rekao je da će SAD i dalje biti sposoban udariti na ISIL nakon što napustimo Siriju, što je, također, bila istina. Trump je bio usredotočen na govor o zidu na granici sa Meksikom, koji je imao te večeri, prvi za vrijeme svoje administracije u Ovalnom uredu, i dodao je: „Samo nemoj pokazati nikakve slabosti ili nešto slično“, kao da nije bio svjestan da ja opisujem stvari koje su se već dogodile. „Ne želimo biti uključeni u građanski rat. Oni su prirodni neprijatelji. Turci i Kurdi ratuju mnogo godina. Nećemo se uključiti u građanski rat, ali završavamo s ISIL-om.“

Tampon-zona uz sirijsku granicu s Turskom

U međuvremenu, saznao sam da je Dunford mislio da su turski vojni komandanti bili zainteresiraniji od Erdogana za ulazak u Siriju i da su tražili razloge koje bi mogli iskoristiti da izbjegnu provođenje vojnih operacija južno od svoje granice, dok su istovremeno govorili da štite Tursku od terorističkih napada. Za njih, rekao je Dunford, „ovo je naša meksička granica na steroidima.“ Dunford je uporno nastavljao s izjavama o principima, predlažući dvadeset do trideset kilometara tampon-zone, odakle bi kurdsko teško naoružanje bilo uklonjeno i kojom bi patrolirale međunarodne snage, sačinjene uglavnom od NATO saveznika i slično, koji bi osigurali da nema kurdskih prodora u Tursku i obrnuto, kao što smo ranije razmatrali u Washingtonu. Sjedinjene Američke Države bi nastavile da pružaju zračnu podršku i mogućnost traganja i spašavanja za međunarodne snage, što bi nam, kako smo Dunford i ja smatrali, također pružilo mogućnost da kontroliramo zračni prostor u sjeveroistočnoj Siriji. Iako to Dunford nije naglasio, jer smo ostajali u Al-Asadu u Iraku, po Trumpovoj direktivi, bili bismo, također, u mogućnost, ako bude potrebe, da se brzo vratimo u sjeveroistočnu Siriju i da suzbijemo bilo kakva ozbiljna ponovna pojavljivanja ISIL-ovih terorističkih prijetnji. Budući da je Erdoganov stvarni prioritet bio domaća politika, po mom viđenju, ovaj bi aranžman bio dovoljan. Sad smo trebali uvjeriti Evropljane da pristanu, ali to je bio problem za drugi dan. Dok smo igrali na ovu notu ili razvijali bolju ideju, što je moglo trajati mjesecima, imali smo dobar argument za čuvanje američkih snaga istočno od Eufrata.

Što se tiče Kurda, Jeffrey bi predstavio ideju njihovom komandantu, generalu Mazloumu Abdiju da vidi kako on reagira. Dunford je bio fatalističan, vjerujući da su Mazloumove opcije bile veoma ograničene i da bi sada mogao razmotriti ovo osiguranje. Potom sam razgovarao sa Pompeom, koji je smatrao da je ovo pravi put kojim treba ići i da bi ga ostali u regionu podržali. Arapske države nisu imale ljubavi prema Turskoj, a imale su finansijske resurse pa bi bilo lakše NATO saveznicima i ostalima da opravdaju sudjelovanje u međunarodnim promatračkim snagama. Dobivanje više pravednijeg dijeljenja tereta od naših saveznika, posebno NATO-a, bila je stalna Trumpova tema, također ispravna. U konfliktu u Perzijskom zaljevu 1990 – 1991, George H. H. Bush je finansirao naše ratne napore skupljajući podršku od dobrotvora u regiji, kao što su Kuvajt i Saudijska Arabija, i od drugih, udaljenih, kao što je Japan. To je radio s dozom srama, smatravši taj čin „vježbanjem s limenom posudom“, ali je uspijevalo i niko nije smatrao da je nečasno. Nije bilo razloga da opet ne upali.

Nastavio sam pojašnjavati Trumpu novi pristup u Siriji. Dunford je 9. januara napravio detaljnu prezentaciju koja je imala za cilj pojasniti ulogu internacionalnih snaga u tampon-zoni južno od turske granice, što bi omogućilo naše sigurno povlačenje bez ugrožavanja Kurda i drugih saveznika, a to bi, također, “spasilo” našu međunarodnu reputaciju. Dunford se sada energično zalagao za ostanak u At Tanafu, što je podržao i jordanski kralj Abdullah prilikom posjete Pompea. Kralj je istaknuo da, što duže Amerikanci ostanu u spomenutoj bazi, to je mogućnost da se konflikt preseli i na granice Jordana manji. Trump je bio zadovoljan što se “plan dvije do četiri sedmice” dešava, ali je i dalje očekivao da će se sve to završiti za manje od dvije sedmice, a to nikako nije bilo moguće. Trump se, ipak, nije mogao suzdržati da ne istakne kako je Mattis debelo podbacio po pitanju Sirije i Afganistana. Zatim je istaknuo kako se čudi zašto smo i dalje u Koreji skoro 70 godina nakon što je rat tamo završen te se uopćeno požalio na “nezahvalnost” naših saveznika širom svijeta. U više navrata sam razgovarao s njim u vezi sa situacijom u Koreji, usponom Kim Il Sunga i značaja za hladni rat, ali izgleda da to nije imalo nikakvog utjecaja na njegova razmišljanja. Izgledalo je da svakih nekoliko dana neko stisne dugme koje učini da Tramp ponovo počne pričati o istim stvarima.

Dunford se odlično branio uz moju blagu pomoć, smatrao sam da je bolje da Tramp čuje i nekoga drugog za promjenu. Ostali u sobi (Pence, Shanahan, Coats, Haspel, Mnuchin, Sulivan i drugi) uglavnom su šutjeli. Ovo je bila najduža konverzacija između Dunforda i Trumpa kojoj sam ja prisustavao i prva bez Mattisa. Pitao sam se da li bi stvari bile drugačije da se Mattis ponašao kao Dunford, da je bio manje general, a više sekretar odbrane koji upravlja cjelokupnom mašinerijom u Pentagonu. Posmatrajući Dunfordov nastup, bilo mi je jasno u čemu je skrivena mudrost u nekadašnjoj odluci da bivši generali ne mogu postati sekretari odbrane. Uloga sekretara, koja je bila sve više politička, loše je odgovarala nekome s vojnom pozadinom. Stvorila se takva situacija da je Mattis “zapovjedao” onima koji nisu trebali nikoga iznad sebe. Ovakvo izlaganje Dunforda je razotkrilo i koliko je Mattis, zapravo, bio neuvjerljiv u svim svojim obraćanjima. Možda je izgradio reputaciju vojnika-učitelja noseći kopiju “Meditacija” Marka Aurelija, ali mu to očigledno nije pomagalo u debatama.

Formiranje „sigurnosne zone“
Svi pregovori u vezi s našom ulogom u Siriji su dodatno komplikovale stalne želje Trumpa za razgovor o američkim taocima sa Assadom, što smo Pompeo i ja smatrali neprihvatljivim. Srećom, Sirija je “spasila” Trumpa kada je saopćila da uopće ne želi razgovarati sa Pompeom o tome. Trump je reagovao izuzetno uznemireno: “Recite im da ćemo ih udariti jako ako nam ne vrate naše taoce. To im recite. Želimo ih u roku od jedne sedmice ili nikada neće zaboraviti kako smo ih jako udarili.” To je barem otklonilo mogućnost razgovora Trumpa i Assada, a na prijedloge napada na Siriju nismo reagovali.

Napori za formiranjem međunarodnih promatračkih snaga nisu napredovali. Mjesec dana kasnije, 20. februara, Shanahan i Dunford su istaknuli da je preduslov za uključivanje drugih zemalja u kooperaciju postojanje američkih snaga u tampon-zoni južno od turske granice te, također, logistička podrška iz Al-Asad baze u Iraku. Lično, nisam imao nikakav problem s ovakvim stavom, ali je uvijek bila bojazan od toga kako će Tramp reagovati. Istaknuo sam da Pentagon vjeruje da, bez nekoliko stotina američkih vojnika na terenu, ne postoji šansa za formiranje ovakvih snaga. Tramp je nakratko promislio te se složio s takvom idejom. Erdogan je odmah rekao da bi takva “sigurna zona” trebala imati isključivo turske snage na terenu, a to sam smatrao neprihvatljivim. Sa slušalicom na “mute”, rekao sam Trampu da kaže Erdoganu kako Dunford vodi pregovore o tom pitanju te da će već sutra turski vojni zvaničnici biti u Washingtonu, a da bi trebali nastaviti razgovore o drugim pitanjima.

Nakon toga, brzo sam otrčao u svoj ured kako bih prenio Shanahanu dobre vijesti. Nakon nekoliko sati, pozvao sam telefonom Dunforda kako bih provjerio da li je i on čuo sve vijesti, a on je šaljivo odgovorio kako nema puno vremena za razgovor, jer upravo treba da prisustvuje ceremoniji preimenovanja Pentagona u “Boltonova zgrada”. Bio je odlučan u namjeri da Turcima kaže kako ne želi njihove snage južno od granice. Obavijestio sam Lindseya Grahama kako bi trebao da se pobrine da sve ostane u tajnosti kako ne bi bilo mogućnosti za potencijalne opstrukcije. Nažalost, Sanders je iznio saopćenje za medije bez obavještavanja bilo koga od uključenih, a to je kasnije izazvalo značajnu konfuziju. Morali smo objašnjavati da se “nekoliko stotina” odnosi samo na sjeveroistok Sirije, a ne i na At Tanafa, gdje bi trebali dodatnih dvije stotine vojnika kako bi konačna cifra bila oko četiri stotine vojnika. Namjerno nisam htio precizirati podatke uprkos konfuziji u medijima. Dunford me uvjerio kako je smirio centralnu komandu, koja je bila zabrinuta zbog kontradiktornih medijskih izvještaja. Ponovo se našalio rekavši kako ne treba da se brinem, da se zgrada i dalje zove po meni.

Trump „oprostio“ Erdoganu kupovinu ruskog oružja

Sa povremenim rupama na cesti, ovo je bila situacija u sjeveroistočnoj Siriji dok nisam dao otkaz. ISIL-ov teritorijalni kalifat je bio uklonjen, ali je njegova teroristička prijetnja ostala neumanjena. Izgledi za multilateralne posmatračke snage su se pogoršale, ali je prisustvo SAD-a ostalo, varirajući oko hiljadu i po vojnika širom zemlje. Koliko bi ovaj status quo trebao trajati, bilo je nepoznato, ali ga je Dunford produžio do 30. septembra, do kraja njegovog mandata načelnika generalštaba. Erdoganova ratobornost je ostala neometenom, možda zbog pogoršanja turske ekonomije i njegovih unutrašnjih političkih problema. Trump je odbio da izda bilo kakve sankcije zbog Erdoganove kupovine S-400, ignorirajući rasprostranjenu užasnutost među kongresmenima.

Kada je Trump konačno „eruptirao“ 6. oktobra 2019. i ponovo naredio povlačenje američke vojske, ja sam već napustio Bijelu kuću skoro mjesec ranije. Posljedica Trumpove odluke bio je kompletan debakl američke politike i za naš kredibilitet širom svijeta. Da li sam mogao izbjeći ovaj rezultat, kao što se dogodilo devet mjeseci kasnije, ne znam, ali čvrsta negativna dvostranačka politička reakcija koju je Trump primio, bila je u potpunosti predvidljiva i u potpunosti opravdana. Da bi se zaustavila po drugi put, zahtijevalo je nekoga ko bi stao ispred autobusa ponovo i pronašao alternativu koju bi Trump mogao prihvatiti. To se, izgleda, nije desilo. Ipak, bilo je nekih dobrih vijesti: nakon godina napora, 26. oktobra Pentagon i CIA su eliminirali ISIL-ovog lidera Abu Bakra al-Baghdadija u smjelom prepadu.

(Prijevod: Samir BEGOVIĆ)(S.B)

Vezane vijesti
BiHSvijetVijesti

STIŽE I GIGANT IZ ŠVEDSKE: H&M otvara prvu prodavnicu u BiH, sve teče po planu…

BiHVijesti

LUKAČ OTVORENO PRIJETI ČAMPARI I VILIĆU

RegijaVijesti

Demonstranti palili policijska vozila i kontejnere, provalili u zgradu Skupštine, Vučić na ulicu izveo konjicu; Pogledajte kako specijalci mlate vlastiti narod (VIDEO)

SvijetVijesti

SVAK NA SVOJU STRANU: Razlaz Williama i Harryja definitivan je i što se tiče majčinog novca